Pas potječe od vuka
Mišljenja o podrijetlu čovjeka se ne podudaraju, a to se može reći i o mišljenju o podrijetlu njegova prijatelja psa. Paleontološki nalazi od prije 25 do 30 milijuna godina bacaju prvo slabo svjetlo na prisutnost psa na zemlji. Može se, dakle, tvrditi da je u takozvano doba sisavaca uz primitivne majmune živjelo i biće s karakteristikama psa. Znanost ga je nazvala cynode-smus, a o njemu znamo toliko, da je nakon milijuna godina evolucije, posredno preko neke životinje slične vuku, nazvane tomarctus, od njega nastao vuk, čagalj, lisica, kojot i svi kanidi. Prvi pripitomljeni pas bio je, dakle, pripitomljeni vuk, a moglo se utvrditi da se istovremeno pojavio prije dvanaest tisuća godina u gotovo svim dijelovima zemlje. Bilo da se radi o nalazima u brdima Beaverhead u Iđahu (SAD) ili o azijatskim, evropskim ili američkim pretkolumbijskim nalazima, svi potječu iz istog vremenskog razdoblja. Tu se radi o jednom od najstarijih prijateljstava koja je povijest zabilježila. Pas, dakle, vjekovima prati čovjeka u dobru i u zlu.
Suradnja s čovjekom
Homo sapiens i vuk su se odmah složili jer su posjedovali jednaku društvenu organizaciju i, sve u svemu, jednake instinkte. Vuk je živio sa svojom ženkom, a čitav klan je surađivao u lovu pod zapovjedništvom jednog vođe. Zadaće su bilo dobro raspodijeljene: jedan je vuk slijedio trag lovine, drugi joj se prepriječio na putu, a najhrabriji bi je zgrabio za grlo. Ako bi se lovina kretala u čoporu, bila bi zadaća jednog od vukova da izolira žrtvu.
Pravo vođe čopora je bilo da prvi rastrga lovinu, a tek kad bi on utažio glad, dopuštao bi ostalim članovima čopora da dovrše gozbu. Čovjek-lovac ponašao se na isti način. Dan mu je prolazio u traženju hrane, dok su njegove žene tražile divlje voće i pazile na djecu.
Pretpostavlja se da je čovjek, koji je stalno boravio na istom mjestu, bacao kosti i ostale ostatke hrane gladnim životinjama, koje su lutale oko naselja. Vuk je postupno shvatio, da čovjek sa svojim oružjem: kamenjem, strelicama, zamkama, lakše ulovi lovinu. Priznao je njegovu nadređenost, primio ga kao vođu i stao ga slijediti iz udaljenosti za vrijeme lova te se vraćao za njim u zaselak da bi mu pripao njegov udio. Lako je pretpostaviti da su s vremenom čovjeka zainteresirali vučići pa daje ponekog i prihvatio. Nakon nekoliko generacija uspjelo mu je odgojiti primjerke, koji ga nisu samo slijedili izudaljenosti, već su svjesno sudjelovali u lovu, pronalazeći divljač kako bi je čovjek mogao ubiti.
Da bi čovjek pripitomio konja, sjeverne jelene, slona, morao ih je uloviti, to jest pobijediti, zatvoriti, nametnuti im se snagom. Jedina životinja koja se pokorila autoritetu čovjeka bez prisile bio je pas. Tako je nastalo prijateljstvo između suradnika zbog zajedničkog interesa, to jest zbog lova da bi oboje utažili glad. U nekim udaljenim naseljima u brdima Paragvaja i Perua štene, koje je izgubilo majku, još i danas svojim mlijekom hrani žena. Možda je takva pomoć od strane čovjeka postojala već u početku odnosa čovjek -- pas i pomogla je da se još više učvrsti afinitet između čovjeka i životinje.
Arapi i prve pasmine
Pas je, dakle, pripitomljeni vuk (canis lupus forma domestica), prva domaća životinja u nizu koji će slijediti tijekom stoljeća. Njegova evolucija je bila vrlo brza. Prema nekim učenjacima pas se kao domaća životinja »reproducirao« više od pet tisuća puta. Sve ono što on danas fizički i psihički predstavlja, potječe od vuka ili od slučajnih mutacija, dok bi se podrijetlo od čaglja moglo zanemariti.
Vuk i pas, mada imaju zajedničke pretke, kasnije su pošli različitim putovima: jedan je ostao divlji i zvjerske ćudi, drugi se pripitomio. Ipak su se neke zajedničke karakteristike sačuvale tijekom stoljeća: oba, i vuk i pas, mašu repom u znak veselja, podvuku ga između stražnjih nogu ako se boje, kese zube i reže kad se ljute, označavaju mirisom svoj teritorij, tjeranje kuje traje jednako dugo, napadaju ih iste bolesti i isti nametnici.
Poslije takozvanog tresetnogpsa, uzgojenog od čovjeka, koji je živio u sojenicama, neprestano su nastajali novi oblici pasa i nove pasmine, slične današnjima. Bilo zbog prirodnih mutacija, bilo zbog klime, okoline i križanja što ih je izvršio čovjek, pasmine su bile sve brojnije i sve bolje selekcionirane --sve do moderne klasifikacije, koja se temelji na načinu korištenja pasa: za lov, za čuvanje stada, za čuvanje imovine, za obranu i za pratnju.
Prva točno utvrđena pasmina bio je, možda, saluki, arapski hrt. Arapi su stvorili i definiciju pasmine isprva za konje, a kasnije za pse: »Pasmina je grupa životinja, koju je uzgojio čovjek, a posjeduje nasljedne osobine, prvenstveno jednolikost izgleda, po kojem se razlikuje od drugih članova iste vrste.«
Čuvar, star pet tisuća godina
Da pas postoji od davnine, dokazuju prikazi njegova lika na crtežima iz najstarijih vremena.
Ipak su prethistorijski slikari radije prikazivali životinje povezane s lovom i hranom. U špiljama je naslikano mnoštvo jelena, turova, bizona, divljih svinja, losova, ali nema psa. Možda je kućni prijatelj bio tako obična životinja da nije inspirirala umjetnika. Prethistorijska se umjetnost pomalo razvijala i s obzirom na izbor sadržaja, te se stalo slikati i čaglja i hijenu. Oko 4500.pr.n.e. evo i prvih prikaza pasa, naravno dok pomažu lovcu, ali izgled ne odgovara ni jednoj od danas poznatih pasmina. Ipak se ne prikazuju samo lovački psi: na dršku noža, starom četiri do pet tisuća godina, prikazan je pas s ogrlicom. To bi mogao biti prvi dokaz da se pas upotrebljavao i kao čuvar.
Za kinologe je faraonska umjetnost važna s razloga što je prikazala pasmine pasa, dosta slične današnjima. Ima i goniča i ja-mara.
S vremenom se pojavljuju psi, uvezeni s Istoka, dogoliki i mastifi, a kasnije i hrtovi. Da su se u Egiptu, Rimu i u Ateni pojavile nove pasmine, sigurno je zasluga Feničana koji su intenzivno trgovali po Sredozemlju i Europom.
Pas, predmet kulta
I religija je vodila računa o psu koji je toliko značio u ljudskom životu. U Egiptu su mrtvim psima podizali grobnice i posvećivalo im se žalosne stihove; tko bi ubio psa, izlagao se teškim tjelesnim kaznama, a ako bi se dokazala okrutnost, uslijedila bi smrtna kazna. I Perzijanci su smatrali kažnjivim ubiti psa »čuvara stada i čovjeka«.
Grci su vjerovali da je psa stvorio bog Vulkan, a ta je veza s mitologijom prikazana na vazama, kipovima i u literaturi. I u pretkolumbijskom kultu pas je vršio nadnaravne funkcije, pa se po smrti gospodara i on ubijao te sahranjivao s njim. Židovi nisu imali mnogo simpatija za psa. Nisu išli u lov pa im nije trebao. U Starom zavjetu je pas opisan kao posljednja životinja, prljava i mršava, koja se hrani ostacima. U Bibliji je pas spomenut oko 40 puta, ali uvijek negativno. Ni na Istoku nije bilo mnogo bolje. Istina je da su u Kini uzgajali sitne pse »za rukave«, tako malene da su zaista stali u nabore kimona, ali je pas od 3400. pr.n.e. smatran odličnim zalogajem i nikad nije nedostajao na stolu velikaša. Taj žalosni običaj konzumiranja psećeg mesa postoji još i danas.
Prvi pisani dokumenti o psima
Gdje se lovi i gdje trebaju psa-čuvara, ima i pasa. Čovjek stalno nastoji poboljšati pasmine i stvoriti nove, školovati pse i pružiti im prikladnu hranu. Grci su već prije klasičnog doba posjedovali psa vučjaka, egipatskog goniča, perzijskog molo-sa. Aristotel, filozof i zoolog, nabraja veliki broj pasmina pasa, nadjenuvši im imena po zemljama podrijetla. Tako znamo da su 300 godina pr.n.e. postojali psi sa Cirenaike, indijski, egipatski, epirski, ali ih autor nije točnije opisao pa se ne zna kako su izgledali.
I u Rimu su se visoko cijenili lovački psi. Latinski pjesnik Ovidije čak podučava kako treba postupati s kujom koja šteni da bi štenad bila što bolja. M.T. Varon daje prve savjete za kupnju štenadi i ne preporučuje štenad, odraslu u mesara jer će psi, naviknuti na lizanje krvi, napadati sve živo. Grk Opion, autor Kinegetike, također se posvećuje selekciji pasa malog uzrasta, koji su prikladniji za lov u šumama.
Može se, dakle, tvrditi da su se ljudi već prije 2000 godina zanimali za pse, a možda ih i voljeli. Pločice pompejskih kuća s natpisom cave canem (čuvaj se psa) ukazuju na upotrebu psa kao čuvara. U pravilu su to bili oštri molosi snažnog uzrasta i zastrašujućeg zubala, koje su danju držali na lancu, a noću su se slobodno šetali imanjem. Tada je bilo moderno držati u vrtu i u kući divlje životinje, dok su se siromasi zadovoljavali guskama.
Od Rimljana do srednjeg vijeka
Psi se od pamtivijeka upotrebljavaju u ratu. Rimljani su se, na primjer, koristili sa dva različita tipa pasa: za vezu i za napad. Molosi s čeljustima, snažnim poput kliješta, oboružavani su željeznim ovratnicima, načičkanim sječivima. Često je neprijatelj zbog toga bježao i prije sukoba. Najnesretniji su bili takozvani psi za vezu. Poruke komande stavljale bi se u bakarnu cjevčicu, koju je pas morao silom progutati, a jer se nije moglo čekati da bi cjevčica prirodnim putem izašla iz tijela psa, obično bi ga zaklali.
Prvih godina nakon propasti Rimskog Carstva, pošto su prodrli barbari, pas prepušten sam sebi, vraća se u prethistoriju. Gladni psi, koji su slijedili osvajače, tužno lutaju gradovima i selima, skupljeni u opasne čopore, u potrazi za hranom. Ipak sudbina pasa nije bila tako žalosna kao sudbina mačke. U srednjem vijeku su je optuživali za čarobnjaštvo te smatrali da je utjelovljenje đavla. Tih je godina i pas jedva trpljen. Možda iz tih vremena potječu razne izreke kao: »pasji život«, »jelo za psa«, »sam kao pas«, »umrijeti poput psa«. Srednjovjekovnog psa je spasio od propasti lov. Lov više nije predstavljao Drovod za gospodu, već je ulov divljači predstavljao hranu, dakle životno pitanje. U vrijeme najcrnije oskudice mesosejedino moglo nabaviti lovom. Lovom su se, stoga, stali baviti svi, i bogati i siromašni, a upotrebljavali su oružje kojim su ratovali -- luk i strijelu, koplja i sječiva svakog tipa. Lovilo se i zamkama i mrežama. U tim krvavim lovovima pas je bio neophodno potreban za pronalaženje divljači u šumama i močvarama. U Engleskoj je dobar lovački pas bio vredniji od roba.
Počinje specijalizacija
U srednjem vijeku se psi uzgajaju čak i u samostanima, možda da bi se učinila usluga gospodi, ali i zbog vlastite sigurnosti. Psa sv. Huberta, na primjer, uzgojili su redovnici opatije sv. Huberta u belgijskim Ardenima. Cini se da su i njemačkog ovčara uzgojili njemački redovnici, da bi samostane obranili od razbojnika.
U srednjem vijeku počinje specijalizacija lovačkih pasa. Ptičari su služili za traženje lovine, goniči za istjerivanje jelena iz ležišta, hrtovi za gonjenje, dok je molosima pripadala zadaća obaranja tura, bizona- i medvjeda. U to se vrijeme također, počelo, upotrebljavati male pse, takozvane dabarske pse, koji bi se uvlačili u jame lisice i divljeg kunića. To su bili prvi jamari. Kao da su bili inspirirani pričama velikog putnika Marca Pola o lovovima tatarskog Velikog Kana, koji je lovio s čoporom od pet tisuća pasa, bogati su feudalci polazili u lov s tisuću do tisuću petsto pasa goniča.
Vojnici Elizabete I poveli su u borbe s irskim buntovnicima najmanje 800 pasa, a veliki psi, opremljeni oklopima, načičkanim šiljcima, masovno su sudjelovali u prodoru Španjolaca u Ameriku. Psi su, razumije se, bili sve važniji u civilnom, vojničkom i sportskom životu čovjeka. Već se pojavljuju napisi o držanju pasa. Preporučuje se, na primjer, da se čopori, koji se umorni vraćaju iz lova, drže na toplom: daju se savjeti u pogledu hrane, koja treba da se sastoji od mesa i kruha; pseće zdjele moraju biti čiste; pse treba dnevno četkati; ekcemi neka se liječe morskim kupkama.
Veterinarsko znanje u srednjem vijeku bilo je oskudno. Pas je više služio za liječenje čovjeka. Tako se pokušavalo liječiti ludilo krvlju bijelog psa, a krv crnoga je trebala ženama olakšati porod. Prvo veterinarsko znanje i kirurgija stigli su u Europu s arapskom naukom.
Pas je u renesansi luksus
Kako se u srednjem vijeku okrutni običaji pomalo ublažuju, a blagostanje se širi, tako raste i ljubav za psa. Okrutno postupanje prema životinjama, koje se i danas tu i tamo nalazi, nije drugo do ostatak crnih razdoblja neimaštine, neznanja i praznovjerja. Početkom renesanse je posjedovanje lijepog psa postalo čak i neka vrst snobizma. Pas još uvijek služi u lovu, ali je ugodno šetati u pratnji psa i držati ga u kući. Izlazi se u pratnji molosa, upriličuju se trke hrtova, od kojih je najobljubljeniji grevhound, doveden iz Engleske, u kojoj se strast za pse sve više razvija.
I žene, naročito aristokratkinje, obožavaju male psiće. Ukrašu-ju ih vrpcama, maze ih, stvaraju modu luksuznih pasa.
Pas u slikarstvu
Sve su brojnije pasmine pasa, prije svega lovačkih. Zemlja lovačkih pasa je u XVII stoljeću Francuska. Razni kraljevi Ljudeviti vole lov i provode ga kraljevskim umijećem. U to su vrijeme poznati chiens blancs du roy -- bijeli kraljevi psi, neponovljivi, elegantni i vrlo čistokrvni. Razne europske države mijenjaju pse i trguju s njima, održavaju se trke, i te se plemenite, skromne, lijepe i prijateljske životinje - koje se ne mogu usporediti ni s kojom drugom životinjom u pogledu vjernosti, snage, inteligencije--sve više cijene, pa su zavrijedi-le da ih najveći slikari ovjekovječe uz nogu njihova gospodara. Kroz nekoliko stoljeća slikarstvo nam odaje ljubav za psa, a usto pokazuje koje su pasmine bile najomiljenije. Čitavo slikarstvo renesanse obiluje najljepšim psima. Slikali su ih Diirer, Boticelli, Piero della Francesca, Mantegna, Tizian, Bosch, Bruegel Stariji, Rubens sve do Canaletta, Velasqueza, Gove. Psa nalazimo i u pjesmama i u kazališnim komadima. U devetnaestom stoljeću učvršćuje se demokracija u Engleskoj, a u Francuskoj dolazi do revolucije. Sve je to izmijenilo život ljudi. Nestaju čopori pasa goniča, vlasništvo plemića, a mijenja se i način lova. Građanski lovac se zadovoljava s jednim ili dva psa, samo da su brzi i dobrog njuha. Naročito se cijene ptičari. Engleski uzgajači stvaraju pointera, psa koji će postati vrlo poznat.
Prve izložbe pasa
Nova su pravila tražila od psa da ne bude samo vješt u lovu, već da bude i privlačnog izgleda te fizički sposoban vršiti svoje mnogobrojne aktivnosti. Pridržavajući se tih principa, uzgajači su stali uzgajati revno, oduševljeno i razumno. Rezultati i.ikvog uzgoja prikazani su prvi put na izložbi pasa 1859. godine u Velikoj Britaniji, u općinskoj palači Newcastel-on-Tynea. Priređena je samo za lovačke pse, a izloženo je 50 primjeraka pointera i setera.
rada se nije mnogo pazilo na standard i na rodoslovlje, a kinologija je bila originalna razbibriga. I'rvoga travnja 1873. godine osnovan je u Londonu Kennel Club te se započelo voditi »stud book« --rodovne knjige, gdje su upisivani podaci o psima određene pasmine. U engleski primjer ugledale su se i druge zemlje: American Konnel Club nastao je 1884, Kennel Club Italije 1898. Prva i/ložba pasa organizirana je u SAD 1875. godine. Prije sto godina l<> na najposjećenijim izložbama izlagano najviše 50 pasa, u danas se na najvažnijim izložbama izlaže i do 7000 pasa. Krajem devetnaestog stoljeća učvrstio se u Engleskoj pokret za zaštitu životinja, koji naročito pažljivo kontrolira okrutnosti < ><l(|ojitelja pasa. Tada je postojao običaj, koji se danas smatra nepotrebnim i barbarskim, da se psima krate uši. Nekoć je to bilo opravdano, jer bi se inače neprijatelj u borbama uhvatio psu za uho. Godine 1898. je, dakle, u Engleskoj zabranjeno M/.inje ušiju i nijedan osakaćeni pas više nije smio na izložbu.
Standard nekih pasmina još i danas propisuje skraćivanje ušiju, koje vrši veterinar u dobi od pet do osamtjedana. Osim u Velikoj Britaniji, od novijeg vremena zabranjeno je rezanje ušiju i u cijeloj Skandinaviji.
Sudbina pasa u ratu i miru
Početkom dvadesetog stoljeća pas je postao još popularniji. Drže ga u obiteljima, u vojsci, kao čuvara, vodiča stada, pomagača u lovu; njegov se lik pojavljuje kao maskota, kao igračka, na raznim etiketama, grbovima. Ovdje treba spomenuti da se pas od srednjeg vijeka pojavljuje na grbovima velikih plemićkih kuća. Tu se prepoznaju ptičari, hrtovi, mastiti i doge. Što se dogodilo u prošlosti, dogodilo se i krajem devetnaestog vijeka. Godine 1871., za vrijeme opsade Pariza, u francuskom su glavnom gradu potpuno nestali ne samo psi već i konji, mačke, štakori. U dva svjetska rata veliki je broj pasa izgubio kuću i gospodara.
Vivisekcija: stroži zakoni
Računa se da danas na svijetu ima od 120 do 150 milijuna pasa. Samo u SAD ih ima 35 milijuna, 7 do 8 milijuna živi u Francuskoj, 5 do 6 milijuna u Njemačkoj, 4 milijuna u Italiji, milijun u Belgiji, 400 tisuća u Švicarskoj itd.
Svi psi nisu sretni. Mnogi su žrtve nezahvalnihigospodara koji ih napuštaju, zatim stradavaju od prometa ili od vivisekcije. Vivisekciju su već osudili Goethe, Schiller, Voltaire, Schopen-hauer, Tolstoj,Twain, Shaw, Malaparte, da ih navedemo samo nekoliko, uzfilozofe, učenjake, novinare. S ljubavlju i poštovanjem pisali su o psima Jerome K.Jerome, O. Henrv, D'Annunzio, Ada Negri, Grazia Deledda, Thomas Mann, Jack London, Katherine Mansfield, Steinbeck, Mihail Zoščenko, Eric Knight (»Vrati se kući, Lassie«),
Mada je javno mišljenje protivno vivisekciji, dnevno se u civiliziranom svijetu žrtvuju milijoni životinja, od toga nekoliko stotina tisuća pasa. Trebalo bi da su zakoni stroži te pažljivija kontrola eksperimenata koji se vrše u ime znanosti.
Za svaku vrstu lova drugi pas
Nakon vrlo kratkog osvrta na povijest psa i njegove socijalne veze te prijateljstvo s čovjekom, detaljnije ćemo prikazati mentalnu i radnu sposobnost pasa, počevši od lova. Svi se ne slažu stom vrstom sporta, ali nećemo ovdje o tome raspravljati. Čovjek i pas su se sreli i zavoljeli baš u lovu. Da nije bilo lova, ne bi se stvorio taj binom, koji je ostao nerazrješiv kroz tisućljeća. O tome treba voditi računa, mada s rezervom. Postoje razni sistemi lova, kao što ima i raznih životinja koje ovčar. Njezino je ime bilo Pal, a gospodar je nije želio zadržati, jer je bila preživahna za kuću. Kupljena je za 5 dolara da bi, zatim, bila ponuđena za sudjelovanje u filmu »Lassie se vraća kući«. Kujica je izabrana između 300 konkurenata i tako je postala popularna »Lassie«. Film je postigao velik uspjeh pa su snimljeni i daljnji. Lassie je živjela životom velikog stara, u divnom stanu, s visokim honorarima, ugovorom za sedam sati rada dnevno, šest radnih dana tjedno i dodatkom za djecu, jer je imala i leglo. Osim toga ju je u preopasnim sekvencama zamjenjivao dvojnik. Nakon Lassine smrti, da se ne bi uznemirilo djecu koja su je voljela, zamijenila ju je bez posebne obavijesti njezina kći. Kao što se dogodilo i s Rin-Tin-Tinom, nastavilo se snimati s drugim škotskim ovčarima koji su manje ili više nalikovali prvoj sretnoj Lassie. Psi-starovi su stvoreni i u crtanim filmovima pa se samo treba sjetiti pasa iz filmova VValta Disnevja.
Nekoliko riječi o psihologiji pasa
Pas se od svih pripitomljenih životinja najlakše prilagodio životu s čovjekom, priviknuo se na njegovo prisustvo i naučio je slušati ga. Tako se stvorila uzajamna ljubav baš stoga što pripitomljenje nije uslijedilo prisilom već sporazumnim radom i zajedničkim korištenjem hrane i kuće. To je bila srdačna i inteligentna suradnja te je pas prihvaćen u ljudskoj zajednici. Pas više ne bi mogao živjeti bez čovjeka, ali bi i život čovjeka hoz psa bio znatno siromašniji.
Kako pas pamti? Sposobnost da se sjeća, tako tvrde psiholozi, kmtkog je vijeka, možda samo nekoliko sati. Ali njegova moć .isocijacije zapanjuje. Pas se sigurno nikad neće pitati gdje bi mogao biti njegov gospodar, ali će biti dovoljan zvuk motora njegova automobila da se u psećem mozgu stvori sjećanje na iiospodara. Pas je čopor zamijenio ljudskim društvom, a gospodara priznao vođom čopora. Kuća je njegov teritorij. Pas, koji izgubi gospodara i kuću, potpuno izgubi ravnotežu. Pati i izgubljeni pas i pas kojega se pohrani u hotelu. Jako je uznemiren što više nema gospodara, a ako ga je izgubio, treba novoga da bi opet našao ravnotežu.
Mada je fizički jak i obdaren izvanrednim osjetilima, pas je uvijek i potpuno djetinjasto biće. To je', možda, razlog razumi-lovanja djece i pasa te često upravo nevjerojatnog povjerenja io ga najmanja djeca imaju u najveće pse krvoločnog izgleda. Konji, mačke, ptice i drugeživotinjesu više ili manje tolerantni i podložni, ali su pasivni, bez inicijative, dok se pas rado igra, oduševljava se, pretvaraše, sudjeluje. Postoje naročito nepovjerljivi psi koji ipak djeci sve dozvoljavaju, od turanja prstiju u oko do navlačenja repa. Kako dijete raste, pas je sve manje tolerantan. Uostalom, i kujica odbacuje svoju odraslu štenad. To se, možda, može protumačiti činjenicom da organizam djece i štenaca obiluje kalijem i magnezijem, te tako naročito ugodno miriše, što opravdava njihovu međusobnu privlačnost. Jedan od najočitijih osjećaja psa je ljubomora. Može se dogoditi da se u kući, gdje je već dulje vremena živio maženi pas, rodi dijete. Ako bi životinjapokazala da pati zbog rivala, trebat će kontrolirati njegove reakcije i njegov odnos prema novorođenčetu te paziti da ga nikad ne ostavimo samoga s d|etetom. S druge strane, trebat će nastaviti postupati s njim s l|ubavlju na koju je naučen i ne udaljavati ga grubo čim bi se približio djetetu. Kad dijete odraste i počne hodati, prirodno će 16 najbolje slagati.
Djecu treba naučiti da pas nije igračka već osjetljivo biće. Stoga ga se ne smije smetati dok jede i dok spava ili stiskati od prevelike ljubavi, dijeliti s njim hranu i dozvoliti da liže lice. Pas |e ipak vrlo strpljiv. Ako se radi o starom psu ustaljenih navika, v|erojatno neće željeti novo veselo prijateljstvo, pa će biti potrebna pažljivija kontrola dječjih postupaka.
Razvoj sluha
Isto je tako dobro razvijen i pseći sluh. Onzapaža i ultrazvuko-ve, to jest zvučne titraje najviše frekvencije, koje uho čovjeka uopće ne čuje. U ratu i u hvatanju krijumčara čovjek često daje znak ultrazvučnom pišta/jkom kako bi ga čuo samo pas. Čovjek čuje tihi zvuk najdalje na četiri metra udaljenosti, dok zvuk iste jačine pas čuje na dvadeset i pet metara udaljenosti te lokalizira izvor. Značajna je i sposobnost psa da identificira neke nezamjetljive nijanse kao, na primjer, da prepoznaje zvuk motora automobila svoga gospodara između drugih iste vrste i jačine.
Svijet je za psa bijelo-crn
Pas zapravo dobro vidi, mada neki tvrde da razaznaje samo pomicanje sjena, bez boja. Pas, dakle, vidi svijet kao crno-bijeli film. Selekcija je poboljšala vid nekih pasmina, a činjenica je da pas noću bolje vidi od čovjeka.Vidno polje pastirskog psa je od 180 stupnjeva, a zapažaju pokrete gospodara na udaljenosti od stotinu metara. Vid hrtova, koji se u lovu oslanjaju samo na oči, je odličan.
Njuh je bolji od okusa
Od čitave fiziologije psa najmanje poznajemo okus. Okus i njuh su povezani, ali njuh prevladava: lako je primijetiti da pas najprije onjuši zalogaj, a onda ga uzme u usta. Pas ne jede s užitkom, on hranu guta bez žvakanja.Da bi se pas naučio ne primati hranu od stranaca, dovoljno je da mu njemu nepoznata osoba negdje vani pruži komadić kruha u kojem je sakriven feferon. To će mu biti poduka. Psu, koji običava krasti jaja u kokošinjcu, bit će dovoljno podmetnuti vrlo vruće kuhano jaje, što će ga odvratiti od ponovnog pokušaja.Ako bi pas gutao zemlju, kamenčiće, izmetine-, znači da ga instinkt tjera da se opskrbi vitaminima i mineralima. Stoga treba po savjetu veterinara nadoknaditi nedostatak.
Tajnovite sposobnosti psa
Što se tiče opipa i vanjske osjetljivosti psa, znamo da dobro osjeća milovanja i udarce. Opip, temperatura, bolni osjeti na koži i sluznicama, ali malo znamo o njegovu osjetu opipa. Znamo da je dovoljno lagano prijeći preko dlake kako bi se uspravila, da dlaka reagira na pad temperature zgušnjavanjem pa nordijski psi mogu bez posljedica spavati na snijegu i probuditi se prekriveni ledom. Znamo da oštro kamenje ranjava pseće mekuši, ali ne znamo točno kakvu ulogu imaju njegove opipne dlake (kao u mačke) a o modifikacijama dlake moramo još mnogo naučiti.Još jednu tajnu predstavlja sposobnost psa da se, udaljen od kuće, nakon nekoliko tjedana fizičkih i psihičkih napora, vrati kući. Sve bi se to moglo protumačiti kad bi se pas vraćao kući istim putem, ali se on često vraća s mjesta i po nekoliko kilometara udaljenog i to putovima do tada nepoznatim. To ostaje tajnom za znanost.
Ljubav za štence
Mužjak nema očinskog instinkta. Priviknut tisućama godina da se oslanja na pomoć čovjeka, malo-pomalo se oslobodio svojih obiteljskih obveza. Ženka je, naprotiv, puna nježnosti prema štencima, branit će ih, čistiti, dojiti, odgajati kako bi mogli živjeti nezavisnim životom. No, kad štenad odraste, bit će joj ravnodušna.
Mužjak će ipak osjećati nešto dobrohotnosti za štenad. Imat će prema njima obzira, neće ih napadati već ih braniti od tuđeg napada.
